Job 29

1Još nastavi Jov besjedu svoju i reče: 2O da bih bio kao pređašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog čuvaše, 3Kad svijetljaše svijećom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hođah po mraku,

4Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom, 5Kad još bijaše svemogući sa mnom, i djeca moja oko mene, 6Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi točaše ulje potocima,

7Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu: 8Mladići videći me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,

9Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja, 10Upravitelji ustezahu glas svoj i jezik im prianjaše za grlo.

11Jer koje me uho čujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viđaše, svjedočaše mi 12Da izbavljam siromaha koji viče, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože; 13Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;

14U pravdu se oblačih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj. 15Oko bijah slijepcu i noga hromu. 16Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.

17I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež. 18Zato govorah: u svojem ću gnijezdu umrijeti, i biće mi dana kao pijeska. 19Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noć na mojim granama.

20Slava moja pomlađivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se. 21Slušahu me i čekahu, i mučahu na moj svjet. 22Poslije mojih riječi nitko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.

23Jer me čekahu kao dažd, i usta svoja otvorahu kao na pozni dažd. 24Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.

Kad bih otišao k njima, sjedah u začelje, i bijah kao car u vojsci, kad tješi žalosne.

25